Tokom protekle nedelje postavila sam ovo jednostavno pitanje.
Skoro svakodnevno pričamo o promjenama, agilnosti, rezultatima, krizama, rokovima, pritisku, kulturi, liderstvu. Kada sam ga postavila, odgovori su me podsjetili koliko se ljudi ne iznenađuju velikim stvarima. Ne treba im spektakularna transformacija preko noći niti savršen lider.
Najviše ih, čini se, prijatno iznenadi ono što bi trebalo da bude osnova: otvorena komunikacija, podrška, jasnoća, povjerenje i ljudskost.
Jedan dio odgovora bio je u šaljivom, polu-šaljivom, a možda i potpuno iskrenom tonu:
„Malo šta me danas može prijatno iznenaditi.“
I tu sam zastala jer iza te rečenice često ne stoji cinizam već umor od stalnog dokazivanja, od čitanja između redova, od toga da se pitanje tumači kao napad, da se greška doživljava kao opasnost.
- „Prijatno bi me iznenadilo da ljudi prestanu da glume zauzetost.“
Zauzetost je često društveno prihvatljiv način da kažemo: „Vrijedim.“ U mnogim timovima se zauzetost koristi kao zaštita.
Somatski, stalna zauzetost često drži tijelo u stanju mobilizacije. Adrenalin, tenzija, kratki dah, osjećaj da „nema vremena“. To može trajati neko vrijeme ali dugoročno, ljudi ne mogu živjeti i raditi iz stalne aktivacije bez posljedica.
- „Prijatno bi me iznenadilo da neko odgovori na mejl jasno, kratko i na vrijeme.“
Možda zvuči malo, ali u praksi bi mnogima bilo veliko iznenađenje. Jasna komunikacija smanjuje tenziju, a pravovremen odgovor smanjuje nagađanje.
Često mislimo da su odnosi veliki razgovori, razvojni programi, radionice i strategije. I jesu. Ali odnosi se grade i kroz male, svakodnevne signale – odgovor na mejl, jasan dogovor, poštovanje vremena.
- „Prijatno bi me iznenadilo da se uspjeh ne mjeri time ko je najduže ostao u kancelariji.“
Ovaj odgovor mi je posebno ostao u mislima jer i dalje, u mnogim sistemima, postoji neizgovorena pretpostavka da je prisustvo isto što i posvećenost, a iscrpljenost dokaz lojalnosti. A nije. Uspjeh se ne mjeri brojem sati provedenih za stolom, nego kvalitetom odluka, jasnoćom prioriteta, rezultatima i odnosima koje gradimo.
Iz somatske perspektive, tijelo vrlo brzo pokaže kada živimo u kulturi stalnog dokazivanja. Ramena se stegnu. Dah se skrati. Nervni sistem ulazi u stanje pripravnosti. Čovjek možda izgleda funkcionalno, ali iznutra radi iz napetosti, a ne iz prisutnosti.
- „Prijatno bi me iznenadilo da neko ne shvati pitanje kao napad.“
Ovo je jedan od onih odgovora koji zvuče jednostavno, ali govore mnogo. U zdravom timu pitanje je alat za razumijevanje dok u nesigurnom timu pitanje postaje prijetnja.
„Zašto smo ovako odlučili?“ / „Šta nam je prioritet?“ / „Možemo li drugačije?“ / „Šta se ovdje zapravo dešava?“
U jednom okruženju ta pitanja otvaraju prostor za bolju odluku. U drugom okruženju aktiviraju odbranu.
- „Prijatno bi me iznenadilo da se u timu ne kažnjava iskrenost.“
Može li zaposleni da kaže: „Preopterećen sam.“, „Ovaj rok nije realan.“, „Ne slažem se sa ovom odlukom.“ ili „Treba mi podrška.“ a da to ne bude shvaćeno kao slabost, otpor ili nedostatak motivacije?
U mnogim sistemima ljudi su naučili da se ne isplati biti iskren jer iskrenost može donijeti etiketu: težak, negativan, problematičan, nedovoljno fleksibilan. Ako se iskrenost kažnjava, tim gubi pristup realnosti, a lider bez realnosti donosi odluke na osnovu slike, ne na osnovu istine.
Moj zaključak
Kada pogledam sve ove odgovore zajedno, vidim jednu zajedničku nit, a to je da ljudi ne traže savršene organizacije već zdraviji kontakt.
Iz moje perspektive somatskog i leadership coacha, ovo nisu samo komunikacijske teme. Ovo su teme nervnog sistema. Biznis okruženje nije samo skup procesa, ciljeva i struktura već skup tijela koja svakodnevno ulaze u sastanke, mejlove, rokove, konflikte, neizgovorena očekivanja i odnose moći.
