Lako je slušati kada nam neko govori ono što želimo da čujemo. Mnogo je teže kada nam kaže da se osjećao isključeno, da mu je naš ton zasmetao ili da nije imao osjećaj da je njegovo mišljenje bilo važno.
U takvim trenucima često vrlo brzo poželimo da se objasnimo. „Nijesam to tako mislio/la.“ „Nije mi bila namjera.“ I možda je to potpuno tačno. Problem često nije u objašnjenju, već u tome što ono dođe prerano.
Dok druga osoba pokušava da nam kaže kako je nešto doživjela, mi već razmišljamo o tome zašto smo postupili baš tako. Ona govori o uticaju, a mi o svojoj namjeri i tu se razgovor lako zatvori.
Možda nekad želimo da budemo direktni, a da nekome zvučimo grubo. Možemo misliti da smo dali dovoljno prostora, a da se druga osoba ipak osjećala kao da nije saslušana.
To ne znači da moramo da se složimo sa svakim feedbackom. Znači samo da možemo prvo da ga čujemo. Ovo nije uvijek jednostavno.
Kada osjetimo kritiku ili da nas neko nije dobro razumio, tijelo često reaguje prije nego što stignemo da razmislimo. Ramena se zategnu, dah postane kraći, pojavi se nelagoda, a dok druga osoba još govori, mi već pripremamo odgovor. Upravo tu možemo da napravimo malu promjenu, a to je da ne požurimo, da ostanemo još malo u razgovoru i kažemo: „Reci mi još.“ „Kako je to uticalo na tebe?“ ili jednostavno: „Želim prvo da razumijem.“
To ne znači da odustajemo od svoje perspektive već samo mijenjamo redosljed. Prvo slušamo, pa tek onda objašnjavamo.
Za lidera je to posebno važno, jer ljudi vrlo brzo osjete šta mogu otvoreno da kažu, a šta je sigurnije da prećute. Ako svaki neprijatan feedback odmah naiđe na objašnjenje ili odbranu, problemi možda neće nestati, samo će biti manje iskrenih razgovora o njima.
Možda sljedeći put, prije nego što kažemo: „Nijesam to tako mislio/la“, vrijedi zastati i pitati: „Šta još treba da čujem prije nego što odgovorim?“
