Mijenja li stres ne samo kako se osjećamo već i ono što vidimo, čujemo i primjećujemo?
Kada smo pod pritiskom, pažnja se prirodno sužava, brže donosimo zaključke, manje slušamo, češće prekidamo i lakše se držimo onoga za šta već vjerujemo da je tačno. To je zato što naš nervni sistem pokušava da nas što brže provede kroz situaciju koju doživljava kao zahtjevnu.
U takvom stanju obično tražimo ono što je najhitnije, najglasnije ili najpoznatije. Problem je u tome što važne informacije često nijesu tamo.
- Možda ne čujemo ono što neko pokušava da nam kaže.
- Možda ne postavimo pitanje koje bi potpuno promijenilo našu percipciju.
- Možda previdimo opciju koja nije odmah očigledna, jer smo već odlučili šta mislimo da se dešava.
Zato smirenost u liderstvu nije važna samo zbog toga kako se drugi osjećaju pored nas. Važna je i zbog kvaliteta naše sopstvene percepcije.
Kada je nervni sistem regulisan, imamo više prostora da zastanemo, saslušamo i ostanemo radoznali malo duže. Tada ne moramo odmah da imamo odgovor. Možemo da primijetimo više nijansi, čujemo različite perspektive i vidimo više od jednog mogućeg pravca.
To ne znači da lider treba da bude potpuno miran u svakoj teškoj situaciji. To nije ni realno jer kratkotrajan stres može nekad biti i koristan.
Važnije je da prepoznamo trenutak kada stres počinje da odlučuje umjesto nas. Možda primijetite stezanje u vratu, ramenima ili vilici, nemir, ubrzano disanje ili lupanje srca. Iz somatske perspektive, upravo to je zanimljivo: tijelo često registruje promjenu prije nego što je um jasno imenuje.
Zato prije neke važne odluke možda vrijedi zastati na trenutak i zapitati se:
Da li zaista vidim cijelu situaciju ili samo onaj njen dio koji trenutno mogu da vidim iz svog stanja?
