Svaka organizacija ima vrijednosti o kojima rado govori.
Povjerenje, poštovanje, saradnja, odgovornost, timski rad. Često ih možemo pronaći na internet stranicama kompanija, u prezentacijama i porukama koje lideri šalju svojim zaposlenima.
Međutim, ljudi ne procjenjuju vrijednosti samo na osnovu onoga što im govorimo. Mnogo više pažnje obraćaju na ono što svakodnevno radimo.
Zamislite tim u kojem se stalno govori o važnosti saradnje, ali unapređenje dobije osoba koja redovno preuzima zasluge za tuđi rad ili kompaniju koja ističe koliko joj je važna dobrobit zaposlenih, dok se od ljudi očekuje da budu stalno dostupni. Možda se na sastancima podstiče otvorena komunikacija, ali kada neko iznese drugačije mišljenje, njegova iskrenost ne bude baš najbolje prihvaćena.
Poruka koju ljudi tada dobijaju prilično je jasna. Nije presudno ono što piše u dokumentima, već ono što se u praksi nagrađuje, prihvata ili prećutkuje.
Upravo tu povjerenje počinje da slabi.
Iz mog iskustva u radu sa ljudima, nesklad između onoga što nam se govori i onoga što doživljavamo često se može osjetiti i u tijelu. Možda primijetite kako vam se stegne stomak kada treba da razgovarate o nepravdi ili osjetite potrebu da prećutite ono što mislite, iako znate da bi razgovor mogao biti koristan. Kao što uvijek kažem – tijelo zna prije vas.
Vremenom ljudi počinju da se prilagođavaju onome što vide. Manje predlažu, pažljivije biraju riječi i izbjegavaju situacije u kojima bi mogli da budu izloženi kritici. Ne zato što nemaju ideje ili im nije stalo, već zato što su kroz iskustvo naučili šta je u njihovom radnom okruženju zaista poželjno, a šta nije.
Zato liderstvo nije samo pitanje dobrih namjera ili lijepo formulisanih vrijednosti. Ono se vidi u svakodnevnim odlukama, u tome kome pružamo priliku, kako reagujemo na greške, čiji trud prepoznajemo i da li imamo hrabrosti da reagujemo kada neko postupa suprotno vrijednostima za koje se zalažemo.
Naravno, nije moguće da svaka odluka bude prihvaćena sa oduševljenjem. Ponekad lider mora da donese odluku koja će nekoga razočarati, ali čak i tada može da bude jasan, pravedan i spreman da objasni razloge koji stoje iza nje.
Ljudi ne očekuju savršene lidere. Potrebno im je da mogu da vjeruju onome što lideri govore i rade.
Kada postoji razlika između riječi i postupaka, važno je da je prepoznamo. To je važno ne da bismo sebe osuđivali, već da bismo razumjeli kakvu poruku šaljemo i šta možemo da promijenimo jer svaka naša odluka nekoga nečemu uči. Pitanje je samo da li ga uči onome što zaista želimo da prenesemo.
Kada biste na osnovu svakodnevnih postupaka svog lidera izdvojili ono što on zaista cijeni, šta biste rekli?
