Vrlo često lideri izađu sa sastanka s osjećajem da je sve dogovoreno. Rekli su ono što je trebalo reći i podijelili očekivanja. Ljudi su klimali glavom, a niko nije imao dodatnih pitanja.
U liderovoj glavi, naredni koraci su jasni. Međutim, onda prođe nekoliko dana.
Jedna osoba nastavi da radi stvari po starom.
Druga završi samo dio zadatka.
Treća čeka potvrdu.
Četvrta je prioritet razumjela potpuno drugačije.
I onda lider pogleda rezultat i kaže: „Mislio/la sam da je jasno.”
Ali jasnoća nije ono što lider misli da je iskomunicirao. Jasnoća je ono što tim može da pretvori u konkretnu akciju. Upravo tu nastaje pravi komunikacioni jaz: lideri često mjere jasnoću prema sopstvenom osjećaju, umjesto da provjere šta je druga osoba zaista razumjela.
Sastanak nije završen onda kada je agenda iscrpljena, već onda kada svaka ključna osoba zna:
- šta tačno treba da uradi
- zašto je to važno
- do kada treba da bude urađeno
- šta je prioritet
- kako izgleda dobar rezultat
- ko nosi odgovornost
Dok god to nije jasno, ima prostora za pretpostavke. A pretpostavke u biznisu postaju kašnjenja, duplirani posao, frustracija, gubitak povjerenja i osjećaj da „ljudi ne slušaju”.
Vrlo često slušanje nije pravi problem.
Problem je u tome što niko nije provjerio da li postoji zajedničko razumijevanje.
Dobri lideri ne pretpostavljaju da je nešto jasno samo zato što su to dobro objasnili. Dobri lideri provjeravaju, ne zato što ne vjeruju timu ili žele da kontrolišu svaki detalj, već zato što znaju da se odgovornost ne može graditi na pretpostavkama.
Na kraju važnog razgovora, najmoćnije pitanje nije: „Je li sve jasno?”
Jer će ljudi često reći da jeste.
Mnogo bolje pitanje je: „Koji je tvoj prvi naredni korak nakon ovoga?”
Tu odmah vidite da li je dogovor stvaran ili je ostao samo na nivou razgovora.
Liderstvo nije samo sposobnost da se nešto objasni, već sposobnost da se stvori jasnoća koju drugi mogu zaista da sprovedu.
Zato je „Mislio/la sam da je jasno” tako skupa rečenica.
