Mnogo se govori o psihološkoj sigurnosti u organizacijama, o vrijednostima, komunikaciji, povjerenju i kulturi u kojoj ljudi mogu slobodno da kažu šta misle. Sve je to izuzetno važno.
Međutim, ljudi ne vjeruju kulturi samo zato što je ona lijepo opisana u dokumentima ili napisana na zidu. Ljudi prvo gledaju kako se ta kultura živi kroz lidera.
Prije nego što neko kaže šta stvarno misli, postavi pitanje ili prizna da je pogriješio, on već osjeća kakav je prostor oko njega.
- Da li lider ostaje miran kada nastane pritisak?
- Da li greška odmah postaje problem ili prilika da se nešto nauči?
- Da li se brani kada čuje nešto što mu ne odgovara?
- Da li lider sluša ili prekida?
To su stvari koje ljudi pamte.
Nekad lider ne mora ništa loše da kaže. Dovoljno je da je stalno napet, odsutan, nestrpljiv ili nepredvidiv. Tim to osjeti i polako počne da se prilagođava. Ljudi u tom slučaju manje govore, manje pitaju i predlažu. Oni tada više paze kako će nešto reći i to ne zato što nemaju ideje, nego zato što nijesu sigurni kako će njihova iskrenost biti primljena.
Upravo zbog toga psihološka sigurnost nije samo stvar dobrih pravila i lijepih vrijednosti. Ona se gradi u svakodnevnim trenucima: kada neko napravi grešku, kada se ne slaže sa nama, kada donese lošu vijest ili kada je razgovor neprijatan. Tada se vidi da li je prostor stvarno siguran.
Za lidera, ovo ne znači da uvijek mora biti smiren, savršen i dostupan jer to nije realno. To znači da je važno da primijeti kakav trag ostavlja njegova energija, ton i reakcije jer ljudi ne slušaju samo ono što govorimo. Oni osjećaju kako je biti pored nas. Možda je baš tu početak svake prave kulture povjerenja.
