Nedavno sam se u našem prostoru zatekla u situaciji koja me je podsjetila na jedno važno pitanje: da li lider uvijek mora nešto da uradi?
Navikli smo da liderstvo povezujemo sa reakcijom.
Problem se pojavi, treba donijeti odluku. Tim zastane, treba dati smjer. Nešto ne funkcioniše, treba intervenisati. I često zaista treba, ali ne uvijek.
Ponekad potreba da odmah reagujemo više govori o našoj nelagodi pred
neizvjesnošću nego o onome što je situaciji stvarno potrebno. To vidim često u radu sa liderima.
Ako neko pogriješi, uvodimo novo pravilo. Ako rezultat izostane, mijenjamo proces. Ako se pojavi tišina na sastanku, požurimo da je popunimo. Ako tim ne zna odgovor, lider ga ponudi prvi.
Sve to može djelovati kao odgovornost. Ponekad je upravo suprotno jer svaki put kada lider prebrzo ponudi rješenje, timu oduzima priliku da razmišlja, preuzme inicijativu i izgradi sopstveni kapacitet.
Postoji velika razlika između lidera koji je dostupan i lidera bez kojeg ništa ne može da se desi. Prvi gradi ljude. Drugi, često sasvim nenamjerno, gradi zavisnost od sebe.
Zato prije nego što reagujem, sve češće sebi postavim jedno pitanje: Šta će se dogoditi ako ovoga puta ne uradim ništa, odmah?
Možda ću vidjeti nešto što nijesam vidjela na početku. Možda će neko drugi ponuditi bolje rješenje. Možda ću shvatiti da problem nije tamo gdje sam mislila da jeste. A možda ću ipak morati da reagujem. Samo ću tada reagovati sa više jasnoće.
Liderstvo se najčešće vidi kroz ono što uradimo.
Ipak, mislim da se zrelost lidera vrlo često vidi upravo u onome što je sposoban da ne uradi prerano.
Nije svaka pauza odsustvo liderstva, nekad je upravo ona njegov najzreliji oblik.
