Sve često počinje jednom jednostavnom rečenicom: „Hajde, ja ću, brže je.“
Na poslu lako postanemo osoba kojoj se svi obraćaju kada nešto zapne. Ispravljamo tuđe propuste, podsjećamo na rokove, preuzimamo dodatne zadatke i pronalazimo rješenja kada drugi ne znaju kako dalje. U početku nam to možda i prija. Osjećamo se korisno, sposobno i zadovoljno jer znamo da ljudi mogu da računaju na nas.
Međutim, ono što je počelo kao povremena pomoć vremenom može da postane očekivanje. Kolege se sve manje trude da same pronađu rješenje, a mi sve češće završavamo ono što nije naša odgovornost. I tako, gotovo neprimjetno, naš posao postaje sve veći, dok se odgovornost drugih sve više smanjuje.
Naše tijelo često osjeti taj teret prije nego što sebi priznamo koliko smo umorni. Stigne nova poruka ili još jedan zahtjev i već osjećamo napetost u ramenima, stezanje u stomaku ili potrebu da duboko udahnemo. Možda nam kroz glavu prođe: „Zar opet ja?“ Ipak, gotovo automatski odgovaramo: „Naravno, nema problema.“
Ponekad nam nije najteži dodatni posao, već pomisao da ćemo nekoga razočarati ako kažemo da ne možemo.
Za lidere je ovo posebno važno. Kada stalno rješavaju probleme umjesto svog tima, kratkoročno možda olakšavaju posao svima. Dugoročno, međutim, mogu stvoriti tim koji sve više zavisi od njih i sve rjeđe preuzima inicijativu. Ovdje je važno imati na umu da lider koji pokušava da bude dostupan svima često na kraju nema dovoljno vremena ni energije za ono što je zaista njegov posao.
Postaviti granicu ne znači prestati da pomažemo drugima. Ponekad je dovoljno da, prije nego što automatski kažemo „da“, zastanemo i zapitamo se da li je to zaista naša odgovornost. Možemo nekome pružiti podršku, pomoći mu da pronađe rješenje i ohrabriti ga da preuzme svoj dio posla, a da pritom ne moramo sve da završimo umjesto njega.
Jer nije poenta u tome da dokažemo koliko toga možemo da iznesemo. Važno je i da prepoznamo koliko nas košta to što stalno nosimo ono što nije naše.
A vi? Šta još uvijek preuzimate samo zato što su se drugi navikli da ćete vi to uraditi?
