Često srećemo ljude na visokim pozicijama koji u sebi nose jedno vrlo snažno uvjerenje: „Nezamjenjiv(a) sam.“
Možda to nikada ne izgovore naglas, ali se osjeti u njihovom držanju, tonu glasa, odlukama koje donose. Često se to ispoljava kroz:
- Želju da budu najpametnija osoba u prostoriji,
- Potrebu za stalnim priznanjem,
- Sklonost ka prekomjernoj kontroli i mikromenadžmentu,
- Osjećaj ugroženosti kada neko drugi uspije.
Na prvi pogled, može izgledati kao samopouzdanje. Ali ispod toga, često se krije strah.
Strah da nisu dovoljno dobri. Strah da će biti zamijenjeni. Strah da će ostati neprimijećeni.
Odakle to dolazi?
Potreba da se osjećamo važnim često se razvije još u ranom djetinjstvu. Nije riječ o aroganciji, to je način preživljavanja, mehanizam odbrane koji je mnogima pomogao da se osjećaju sigurno i voljeno.
Kada lideri tako rade, to može narušiti povjerenje i udaljiti članove tima jedne od drugih.
Šta mogu učiniti umjesto toga?
- Zapitati se: „Čega se zapravo bojim?“ Samosvijest je prvi korak ka istinskom razvoju.
- Umjesto da stalno traže pažnju, fokus treba biti na vrijednosti.
- Proslavljati tuđi uspjeh. Pravo liderstvo dolazi do izražaja kada napravimo prostor da i drugi zablistaju.
- Pokazati ranjivost. Nije sramota ne znati sve. Priznanje toga stvara dublje veze i jače povjerenje.
