Ponekad sam zaista zatečena time koliko zapravo ne komuniciramo.
- Izbjegavamo.
- Krijemo se.
- Prestajemo da razgovaramo jedni s drugima.
Suzdržavamo se umjesto da razjasnimo stvari. Pretpostavljamo. A onda se desi da ljudi koji su se nekada voljeli ili poštovali završe tako što se međusobno mrze ne zbog neke velike stvari, već zato što niko nije zastao da kaže: „Stani. Šta se to dešava među nama?“
Nekad je lakše praviti se da je sve u redu, nego postaviti jedno tako jednostavno pitanje.
Kao somatski i leadership kouč, ovo viđam stalno kako u timovima, prijateljstvima, tako i u porodičnim odnosima.
Nervni sistem reaguje prije nego što mozak stigne da obradi šta se dešava. Kada napetost poraste, ljudi ulaze ili u asocijativno stanje – potpuno se poistovjete sa pričom i emocijama, ili u disocijativno stanje – emocionalno se isključe i samo posmatraju. Oba stanja imaju svoje mjesto i svrhu.
Ponekad, posebno u situacijama nabijenim emocijama, najbolje što možete da uradite jeste da ne reagujete. Samo posmatrajte. Ostanite prisutni. Dišite.
Zapitajte se:
- Šta se ovdje zapravo dešava?
- Ne samo kod njih, već i u vama.
Zapamtite: disocijacija nije isto što i ravnodušnost, a neutralnost nije bježanje.
Viđam ljude kako rade zajedno, kako se osmjehuju dok kažu „dobro jutro“, prisustvuju istim sastancima a u sebi nose tihu zamjerku ili osudu. Prave se da se poštuju, a istina je: nešto se desilo što nikad nije bilo izrečeno.
Ta neizgovorena tenzija preliva se u kompanijsku kulturu. Ona utiče na radni učinak, povjerenje, kreativnost i opšte blagostanje.
Ne moramo sve prekomjerno analizirati niti pričati o svemu ali moramo pronaći načine da ostanemo ljudi u tom procesu. To znači: preuzeti odgovornost, regulisati svoj nervni sistem i učiti kako da komuniciramo.
