Tokom godina, radeći sa različitim liderima i timovima, primijetila sam obrazac o kojem se ne govori dovoljno: umanjivanje autoriteta.
To se dešava kada neko na rukovodećoj poziciji namjerno (ili ponekad nesvjesno) oslabi ili podrije tuđu vjerodostojnost. Može biti suptilno, gotovo nevidljivo onome sa strane ali duboko štetno za povjerenje, odnose i samu kulturu. U mnogim slučajevima, osoba čiji je autoritet umanjen počinje da preispituje vlastito samopouzdanje i vrijednost.
Evo nekoliko načina na koje se to ispoljava:
- Pokazivanje moći: kada se neko umiješa samo da bi se svima stavilo do znanja ko je “glavni”.
- Korištenje sarkazma: dobacivanje komentara koji možda i nasmiju neke, ali ostave nekoga da se osjeća loše.
- Javna kritika: ukazivanje na greške na način koji umanjuje, umjesto da razvija.
- Posmatranje drugih kao konkurencije: kada se kolega tretira kao rival, a ne partner.
Iza ovih ponašanja obično stoji više nego što se na prvi pogled vidi:
- strah od gubitka kontrole
- nesigurnost u sopstvenu kompetenciju
- uvjerenje da liderstvo znači dominaciju, a ne vođenje
Paradoksalno, lideri koji podrivaju druge možda dobiju trenutnu bitku – utišaju kolegu ili “dokažu” svoju poentu, ali s vremenom gube ono što je temelj pravog liderstva: poštovanje, povjerenje i lojalnost.
Pravo liderstvo nije u tome da druge učiniš manjima. Radi se o stvaranju prostora u kojem ljudi mogu stajati uspravnije, donositi svoje najbolje ideje i osjećati se dovoljno sigurno da rizikuju. Kada lideri ohrabruju, oni osnažuju. Kada štite prostor za rast drugih, stiču uticaj koji traje mnogo duže nego što bi ikada mogla trajati kontrola ili strah.
Kada prepoznamo ovakva ponašanja, bilo u sebi, bilo kod drugih, dobijamo priliku da se zaustavimo i napravimo drugačiji izbor: da damo prednost poštovanju umjesto kontroli, uticaju umjesto strahu. To je liderstvo koje inspiriše ljude da slijede ne zato što moraju, već zato što žele.
