Kao što sam napisala prošlog utorka, imala sam privilegiju da prisustvujem najvećoj konferenciji o traumi i mentalnom zdravlju u Evropi koja se održavala na prestižnom Univerzitetu Oksford. Bilo je to pravo uranjanje u transformativne uvide zato što su istaknuti profesionalci dijelili revolucionarna istraživanja, inovativne strategije i dokazane metodologije.
Poseban trenutak za mene bio je Legacy Talk (Razgovor o nasljeđu) u kojem su učestvovali Besel van der Kolk, Stiven Pordžis i Piter Levin. Njihova diskusija se dotakla kliničke i istorijske slike, istražujući presjek Van der Kolkovog istraživanja traume, Levinovog somatskog iskustva i Pordžisove Polivagalne teorije. Bilo je fascinantno svjedočiti o sinhronizaciji njihovog uspona.
Ovi vizionari, koje dr Pordžis često naziva „braćom od drugih roditelja“, pokazala su izuzetnu otvorenost. Nasmijala me priča o tome kako su se Stiven i Piter prvi put sreli na aerodromu u eri prije Zoom-a i prije mobilnih telefona. Na pitanje kako će ga prepoznati na aerodromu, Piter je tada rekao da će biti u bijelom blejzeru sa ružičastim karanfilom u ruci. Prijateljstvo koje je tako počelo traje sada već dugi niz godina.
Ova tri pionira izazivali su status kvo u svojim oblastima. Kao što je Besel van der Kolk rekao, “‘Šezdesete su bile znatno drugačije od današnjeg vremena. Sada dominira terapija zasnovana na dokazima. Tada je sve bilo u vazduhu.” Njihova smjelost i radoznalost doveli su ih do uspeha.
Dr Pordžis, profesor psihijatrije i tvorac Polivagalne teorije, ostavio je na mene nevjerovatan utisak. Njegova teorija naglašava ključnu ulogu autonomnog nervnog sistema, posebno vagusnog nerva, u regulisanju našeg zdravlja i ponašanja. Divna stvar je što polivagalnu teoriju možemo primijeniti u različitim oblastima, uključujući medicinu, obrazovanje i menadžment.
Na kraju, željela bih da završim sa citatom dr Pordžisa: „Imamo urođenu potrebu da stvaramo i povezujemo se“. Ove riječi podsjećaju na moć ljudske povezanosti u potrazi za blagostanjem.
