Balans. Sinhronicitet. Zajedništvo. Emocije. Ove četiri riječi samo donekle opisuju ono po čemu ću pamtiti ovaj april kao jedan od najboljih do sad.
Druga po redu konferencija bila je veoma uspješna, ali za mene i mnogo više od toga – posebna, drugačija, inspirativna. Sanja Milosavljevic i ja smo znale da ona mora biti u aprilu, ali su se kockice tako lijepo posložile pa se preklopila i sa mojim rođendanom. Imala sam jedinstvenu priliku da rođendan proslavim sa znanim i neznanim ljudima i bilo je, malo je reći fantastično.
Balans je bila glavna riječ svih prisutnih na svim panelima- od balansa koji svi moramo napraviti kada je u pitanju lični i poslovni život do onog u muško-ženskim odnosima. A koliko je samo bilo priča onih koji su napravili savršen balans lijeve i desne hemisfere. Tako sam ja, bankarka i kouč pročitala pjesmu Jelene Jovetić koja je ekonomista i pjesnikinja. Za mene je to bio još jedan izlazak iz zone komfora – i to kakav izlazak! Prije toga recitovala sam zadnji put u srednjoj školi.
Sinhronicitet je bio od samog početka – od biranja datuma konferencije do haljine. Ispostavilo se da je kreator Aleksandar Zabunović rođen istog dana kad i ja, tako da je ova crvena haljina zaista bila na radost.
Zajedništvo se ogledalo u svakom trenutku. Bilo je žena koje su došle same, ali koje su nam rekle da je to bio pravi potez. Postale su odmah dio grupe, dio energije i ni u jednom se trenutku nisu pokajale. Zajediništvo u pravom smislu te riječi.
Kad se neke priče podijele, sve je mnogo lakše – naučimo da u nekim izazovima nismo same. Naše drage gošće iz svijeta politike podijelile su kako nije baš lako u muškom svijetu, a moje panelistkinje da je proces osvješćivanja i dalje u toku. Iako je možda nekad zvučalo moćno da smo „tatini sinovi“, mi smo ipak kćerke. Bile i ostale. Sanja Mrkić je rekla da joj je uzor majka, dok su Tatjana Vučić i Rajka Sinik Vulić govorile o njihovoj ulozi majke. Lične priče koje osvješćuju i inspirišu, one koje daju krila.
Emocije su bile u vazduhu i još uvijek su tu – trebaće vremena da se sve procesuira. Govorile smo o značaju trenutka, otvorili neka nova vrata. Ipak, emocije i ovaj osjećaj samo nas dodatno obavezuju da ostanemo prizemni i sledeće godine budemo još bolji.
Ovo je bilo za one djevojčice koja su jednom povjerovale da nisu dovoljno dobre, za
tinejdžerke koja su jednom povjerovale da ne smiju da budu svoje, za mlade žene koje su jednom povjerovale da ne pripadaju nikome i ove sada koje žele, hoće, znaju i spremne su, ali nisu sigurne kako i da li je zaista tako, da li je stvarno, da li je stvarna…
Spremale smo se za ovo vrijeme ovdje. Vrijeme srca.
